U ovom postu objasnit ću načine mjerenja ljudskog kapitala. Mjerenje ljudskog kapitala smatram iznimno važnim, stoga što je ono nužno kako bi se njime moglo pravilno upravljati. No, kvantifikacija ljudskog kapitala složen je postupak, te se još uvijek nije našla metoda koja bi dala egzaktne rezultate.
Kako
bi bilo moguće utvrditi značaj bilo kojeg proizvodnog faktora u gospodarstvu neke zemlje potrebno je imati
utvrđene metode njegova mjerenja. Ljudski kapital nije izravno mjerljiv, kako
na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini. Umjesto eksplicitnih pokazatelja,
koji izravno pokazuju određene podatke, u mjerenju ljudskog kapitala koriste se
približni pokazatelji, poput dužine formalnog obrazovanja, udjela
visokobrazovnog stanovništva među stanovništvom određenog područja, stope
pismenosti itd.
Među
mjerilima koje se najčešće koriste za mjerenje ljudskog kapitala najviše se
spominje duljina vremena koju ljudi provedu u procesu formalnog obrazovanja (od
osnovne škole do fakulteta). Uz to se usko veže vrsta obrazovanja i
kvalifikacije koje se steknu tijekom obrazovanja. Problem s takvim mjerenjem
proizlazi iz razilaženja onoga što je tijekom školovanja ispredavano i onoga
što je zapravo naučeno. Iz toga se ne vidi eksplicitno ono što su učenici
zaista naučili (sve od formalnog obrazovnog programa pa do osnovnih društvenih
vrijednosti i stavova). Istraživanja i mjerenja razine ljudskog kapitala u
velikoj većini slučajeva uzimaju samo dužinu školovanja, odnosno obrazovna
postignuća (eng. educational attainment). No, nema sumnje da sama dužina
obrazovanja ne predstavlja idealan pokazatelj razine ljudskog kapitala, kako na
pojedinačnoj, tako i na društvenoj razini. Relevantniji pokazatelj bila bi
kombinacija kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja obrazovanja. Međutim,
teško je objektivno procjeniti kvalitetu obrazovanja, stoga još uvijek ne
postoji standardizirani pokazatelj. Po nekim istraživanjima, koeficijent korelacije između BDP-a i kvalitete obrazovanja iznimno je visok. No, pitanje je kako mjeriti kvalitetu obrazovanja? Postoje standardizirani testovi, tzv. PISA testovi ( Programme for International Student
Assessment), no oni nisu prihvaćeni u svim zemljama. Upravo zbog takvih
poteškoća smatram da je nužna standardizacija u mjerenju kvalitete obrazovanja,
stoga što će se tako lakše moći uspoređivati rezultati među zemljama, te će
biti moguće pronaći primjere najbolje prakse koji će biti uzor oblikovanju
obrazovnog sustava u ostalim zemljama.
Uobičajeno razlikujemo tri faze akumulacije ljudskog kapitala:[1]
- Akumulacija u ranom životu, znanja i vještine stječu se uglavnom neformalno, kod kuće,
- Akumulacija ljudskog kapitala u procesu formalnog obrazovanja,
- Akumulacija pomoću treninga na poslu.
Najviše
pozornosti prilikom mjerenja ljudskog kapitala dobiva mjerenje razine
obrazovanja i njegov utjecaj na output (na mikroekonomskoj i na makroekonomskoj
razini), a tek potom i mjerenje zdravstvenog stanja (na individualnoj i
nacionalnoj razini), kao bitan faktor razine ljudskog kapitala. Najčešće se
mjeri druga faza u akumulaciji ljudskog kapitala, odnosno formalno obrazovanje,
iz razloga što je to najlakši način mjerenja ljudskog kapitala. Mjerenje
koristi od obrazovanja i treninga (pretežito na radnom mjestu) je vrlo
kompleksno, te se može promatrati na različitim razinama i iz različitih
perspektiva:[2]
- Na individualnoj razini – proučavanje utjecaja obrazovanja ili treninga na šanse za zapošljavanje, ili najčešće, na zarade zaposlenika,
- Na organizacijskoj razini – proučavanje utjecaja obrazovanja i treninga na peformance cjelokupne organizacije,
- Na makroekonomskoj razini - proučavanje utjecaja obrazovanja i treninga, na produktivnost, rast outputa i zaposlenost.
[1] De la Fuente, A., Ciccone, A.:
Human capital in a global and knowledge based economy, Office for Official
Publications of the European Communities, Luxembourg, 2003., str. 9 (pristup
25.8.2011. na http://digital.csic.es/bitstream/10261/1819/1/56203.pdf)
[2] Wilson, R, Briscoe, G.: The
impact of human capital on economic growth: a review, Office for Official
Publications of the European Communities, Luxembourg, 2004., str. 29
Nema komentara:
Objavi komentar