Akumulacija ljudskog kapitala

Akumulacija ljudskog kapitala složen je proces, i traje cijeli život. Smatram kako je većini ljudi nejasna cijela, zaokružena slika o stjecanju znanja i formiranju osobnog, ljudskog kapitala, odnosno kapitala znanja. Stoga ću u ovom postu pokušati pobliže objasniti taj proces.

Učenje i stjecanje raznih vještina odvija se od rođenja do smrti. Upravo zato se u razvijenim zemljama sve više naglašava koncept cjeloživotnog obrazovanja. Prema tom konceptu, učenje ne završava stjecanjem diplome, odnosno završetkom formalnog obrazovanja, već je potrebno učiti tijekom cijele karijere. Upravo je ljudski kapital i njegov razvoj okosnica tog koncepta. Svima nam je dobro poznata sintagma o društvu znanja, koja se svakodnevno provlači kroz medije. Društvo znanja zapravo predstavlja društvo s visokom razinom zalihe ljudskog kapitala.

Ljudski kapital razvija se u kontekstu:[1]

•  učenja, u okviru obitelji i brige o djeci,
• formalnog obrazovanja i treninga uključujući rano djetinjstvo, obvezno školsko obrazovanje, neobavezno stručno ili opće obrazovanje, tercijarno obrazovanje, obrazovanje odraslih itd.,
• treninga na radnom mjestu kao i učenje na poslu kroz specifične aktivnosti kao što su istraživanje i inoviranje ili sudjelovanje u raznim profesionalnim mrežama,
• neformalnog učenja na poslu i u privatnom životu.

Ljudski kapital je višeznačan pojam. Može se odnositi na neka opća znanja i vještine, poput čitanja i pisanja, a može se odnositi i na specijalizirane vještine, kao što je, primjerice, analiza financijskih izvješća. „Lundvall i Johnson (1994) klasificiraju znanje u četiri kategorije:

1.  Znati što: odnosi se na znanje o činjenicama,
2.  Znati zašto: odnosi se na znanje o principima i zakonima prirode, ljudskog uma i društva,   
3.  Znati kako: odnosi se na vještine (sposobnost uraditi nešto),
4.  Znati koga: uključuje sposobnost kooperacije i komuniciranja s različitim ljudima i  stručnjacima.“[2]

Za razliku od kapital u fizičkom obliku, ljudski kapital nalazi se u pojedincima. Njegova razina raste uporabom i iskustvom, ali  i opada nakon vremena, ukoliko se te vještine i znanja ne koriste. Healy i Sylvain kategoriziraju neke ključne vještine i osobne atribute značajne za ljudski kapital na slijedeći način:[3]       

1)  Komunikacija (uključujući znanje stranih jezika u svakoj od navedenih kategorija - slušanje, govorenje, čitanje i pisanje
2)  Računanje
3)  Intrapersonalne vještine - motivacija/ustrajnost, "učiti kako učiti", samodisciplina, sposobnost donošenja odluka na temelju relevantnog skupa etičkih vrijednosti i ciljeva u životu
4)  Interpersonalne vještine - timski rad i vodstvo
5)  Ostale vještine i atributi (relevantni za mnoga navedena područja) - sposobnost korištenja informacijsko-komunikacijske tehnologije, tacitno znanje, rješavanje problema, fizičke značajke i vještine

De la Fuente i Ciccone, iako ubrajaju zdravlje kao oblik ljudskog kapitala, veći značaj daju obrazovanju, odnosno znanju i vještinama ljudi, te ističu tri komponente ljudskog kapitala:[4]

•  Opće vještine – ovdje se ubrajaju osnovna jezična i matematička pismenost, te, u širem smislu, sposobnost procesuiranja informacija te njihove uporabe u rješavanju problema.
•  Specifične vještine – vještine koje se vežu uz korištenje i upravljanje posebnih tehnologija i proizvodnih procesa (primjerice rad s računalnim programima, popravak nekog dijela stroja, tehnika sadnje i žetve...).
• Tehničko i znanstveno znanje – odnosi se na organizirano znanje i analitičke tehnike, što može biti značajno u proizvodnji ili unaprijeđenju tehnologije

---

[1] Healy, T., Sylvain, C.,, The Well Being of Nations: The Role of Human Capital and Social Capital, OECD, 2001.

[2] Ibid., str. 19

[3] Ibid., str. 19

[4] de la Fuente, A., Ciccone, A.: Human capital in a global and knowledge based economy, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2003. (pristup 25.8.2011. na http://digital.csic.es/bitstream/10261/1819/1/56203.pdf)