Velimir Srića o obrazovanju i znanosti u Hrvatskoj

Prof.dr.sc. Velimir Srića jedan je od najvećih hrvatskih stručnjaka s područja menadžmenta. No, njegovo područje interesa nije samo menadžment. Kao znanstvenik, mnogo piše o znanosti i obrazovanju. U ovom videu govori o svojim idejama o poboljšanju hrvatskog obrazovnog i znanstvenog sustava. Video je nastao kao politička poruka HSLS-a, stranke u kojoj djeluje Velimir Srića, no to je ovdje zanemarivo.

Ovaj video odabrao sam podijeliti zbog toga što se slažem s nekim osnovnim idejama koje iznosi profesor Srića. Prije svega to je povećanje razine kreativnosti u školama i na fakultetima, veći raspon izbornih predmeta, jače povezivanje znanosti i gospodarstva, povećanje razine kvalitete obrazovanja. Srića obrazovanje vidi kao glavnu polugu napretka Hrvatske. Stoga se i zalaže za ove, jednim dijelom i kroz političku kampanju. Detaljnije je te probleme obradio u svojoj knjizi Hrvatska 2020: Jedna moguća budućnost.[1] U njoj također nudi više rješenja za te probleme.

Glavne promjene koje Srića predlaže su sljedeće:

 - povećanje broja studenata tehničkih i prirodnih znanosti (trenutno je u Hrvatskoj preveliki broj studenata društvenih znanosti, a premalo prirodnih i tehničkih, koje su nositelji inovacija)

 - povećanje ulaganja u znanost i obrazovanje (Republika Hrvatska premalo ulaže u znanost i obrazovanje (kako javni tako i privatni sektor), pogotovo u odnosu na zemlje Europske unije)

 - povećanje broja izbornih predmeta i razvoj kreativnosti u školstvu (danas je uhrvatskom školstvu premalo izbornih predmeta, te se kreativnost pojedinca zatire od prvog dana škole, što je jedan od kroničnih problema našeg školstva)

 - povisiti kriterije (ovo je potrebno kako za studente, tako i za nastavnike; općepoznata je stvar kako je hrvatski sustav visokog obrazovanja prepun loših, ispodprosječnih profesora)

Ovim promjenama poboljšao bi se hrvatski sutav znanosti i visokog obrazovanja, kao jedan od glavnih stvaratelja ljudskog kapitala. Ostaje pitanje tko će biti dovoljno sposoban da ove mjeri ostvari u praksi.

---

[1] Srića, V.: Hrvatska 2020 – Jedna moguća budućnost, Profil/Delfin-razvoj menadžmenta, Zagreb, 2010.

Ljudski kapital u Republici Hrvatskoj

Pitanje obrazovanosti stanovništva, odnosno razine ljudskog kapitala jedno je od ključnih pitanja u svim tranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Kao što svi dobro znamo, jedan od glavnih javno  proklamiranih i u medijima (pre)često ponavljanih ciljeva nositelja ekonomske i obrazovne politike Republike Hrvatske upravo je stvaranje suvremenog gospodarstva utemeljenog na znanju, tako i pitanje ljudskog kapitala, odnosno što efikasnije njegovo umnožavanje i iskorištavanje postaje jedan od glavnih prioriteta ekonomske i obrazovne politike. koliko smo mi, kao zemlja dobri u tome, odnosno kakve uspjehe smo do sada postigli, druga je stvar. Tvrdim da smo još miljama daleko od proklamiranog vcilja društva znanja, te ću ovdje to i argumentirati.

Iako obrazovanje nije jedini element ljudskog kapitala, nema sumnje da je najvažniji. Stoga je i obrazovna struktura u Republici Hrvatskoj najbolji pokazatelj razine njenog ljudskog kapitala. Postavlja se pitanje kakva je, kvantitativno i kvalitativno, obrazovna struktura u Hrvatskoj? Moje tvrdnje i zaključci temelje se na zadnjem dostupnom popisu stanovništva koji je proveden 2001. godine, no postoje i neki nepotpuni podatci, kao su rezultati istraživanja o radnoj snazi, koje također provodi Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.[1]

Prema podacima Zavoda, čak 55,87% stanovništva Republike Hrvatske u dobi od 25 do 59 godina kao najviše obrazovno postignuće ima samo srednje obrazovanje, odnosno srednju školu. Slijedi značajan postotak onih koji su završili samo osnovnu školu, 19,71%, a zabrinjava i podatak je čak 7,45% stanovnika te dobi bez ikakve završene škole ili bez završene osnovne škole (nepotpuno osnovno obrazovanje). Samo 16,45% stanovništva u dobi od 25 do 59 godina diplomirali su na višim šoklama ili fakultetima.

Kako bi znali suvremenije i točnije podatke, potrebno je pričekati službene rezultate popisa stanovništva koji je proveden 2011. godine. Međutim, ove podatke moguće je usporediti s dostupnim podatcima iz Ankete o radnoj snazi 2008. godine. Prema tim podatcima, 2008. godine u Republici Hrvatskoj živjelo je 16,8% ljudi sa završenim višim i visokim obrazovanjem, 60,2% imalo je završenu srednju, a 20,3% samo osnovnu školu ili niže. Iz toga je vidljivo kako se obrazovna struktura stanovništva nije znanto poboljšala, te je potrebno dulje vrijeme kako bi razina ljudskog kapitala u Hrvatskoj dosegla razinu u razvijenim zemljama svijeta. To potvrđuje i studija Lisabonskog vijeća za ekonomsku konkurentnost i socijalnu obnovu (Lisbon Council for Economic Competitiveness and Social Renewal).[3] Ta studija obuhvatila je deset novih članica EU - Bugarsku, Češku, Estoniju, Letoniju, Litvu, Mađarsku, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju - te Hrvatsku i Tursku koje kandidiraju za ulazak u Uniju, te je ljudski kapital ocijenjen kao kombinirani rezultat četiri kriterija: ulaganje u ljudski kapital koji mjeri troškove svih vrsta obrazovanja i treninga po zaposlenom, korištenje ljudskog kapitala koje promatra koliko se raspoloživog ljudskog kapitala koristi, produktivnost ljudskog kapitala koja se dobiva dijeljenjem ukupne potrošnje zemlje s aktivnim ljudskim kapitalom u toj zemlji i demografiju ljudskog kapitala. Hrvatska je prema tim kriterijima na listi zauzela posljednje mjesto, dok je prvo mjesto zauzela Slovenija, a drugo Turska. U usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama Hrvatska također ima i nisku očekivanu duljinu školovanja.

Svi ovi pokazatelji jasno impliciraju da Hrvatska nije ni blizu željenog društva znanja. Kako bi tamo kao društvo stigli, potrebne su korjenite promjene, kako u formalnom obrazovnom sustavu, tako i u promjeni svijesti, odnosno ponašanja ljudi. Samo se tim kombiniranjem tzv. Top Down i Bottom Up pristupa mogu postići značajne promjene u sastavu i količini ljudskog kapitala, što će u krajnosti voditi do veće razine BDP-a.

---

[1] Crkvenčić Bojić, J., ur.: Rezultati ankete o radnoj snazi Hrvatska 2008. – Europa 2008., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2010.

[2] Ovaj raspon dobi uzet je zbog usporedivosti s podatcima iz Rezultata ankete o radnoj, koji se odnose na 2008. godinu

[3] Business.hr: Hrvatska ima najlošiji ljudski kapital u srednjoj i istočnoj Europi, 17. listopada 2007. (pristup 2.9. na http://www.business.hr/hr/Naslovnica/Svijet/Hrvatska-ima-najlosiji-ljudski-kapital-u-srednjoj-i-istocnoj-Europi)

Utjecaj ljudskog kapitala na gospodarstvo

Neupitno je da je ljudski kapital, odnosno znanja i vještine zaposlenika, jedan od važnih pokretača gospodarstva. Te su pretpostavke već ugrađene u suvremenu ekonomsku teoriju. U ovom postu detaljnije ću objasniti utjecaj ljudskog kapitala na gospodarstvo. Pritom ću naglasak staviti na obrazovanje, kao ključni faktor stvaranja ljudskog kapitala i razvoja bilo kojeg društva.

Blagostanje stanovnika neke države predstavlja temeljni makroekonomski cilj nositelja ekonomske politike. Međutim, taj cilj ne bi trebao predstavljati samo materijalno blagostanje, već i širi razvoj pojedinaca. Obrazovanje, kao oblik ljudskog kapitala, ovdje ima veliku ulogu. Efekti obrazovanja uočljivi su kako na razini pojedinca, tako i na društvenoj razini. Neki od najuočljivijih učinaka su povećanje dohotka obrazovane osobe za razliku od osobe bez obrazovanja, povećanje dohotka budućih generacija zbog bolje obrazovanosti sadašnje generacije, povećana fleksibilnost radne snage, veći interes za znanost islično. Postoji mnogo teorija koje objašnjavaju pozitivan utjecaj ljudskog kapitala na gospodarstvo, kao i mnogo empirijskih studija koje te teorije potvrđuju.

Postavlja se pitanje zašto je to važno i koja je uloga studenata u ovome? Ova saznanja mogu biti uočljiva i na makroekonomskoj i na mikroekonomskoj razini. Kada shvatimo da porastom ljudskog kapitala u nekom društvu raste i blagostanje, odnosno bogatstvo tog društva, lakše možemo shvatiti našu ulogu (kao studenata, odnosno budućih „radnika znanja“), više ulagati u svoje znanje i vještine, te tako više doprinositi društvu. S druge strane, to će nam se vratiti kroz povećanje osobnog dohotka, bolja radna mjesta, i ukrajnjem slučaju, više slobode i zadovoljstva poslom.

Stopa povrata od ulaganja u ljudski kapital

Jedna od najvažnijih odluka u bilo kojem gospodarstva, na bilo kojoj razini gospodarstva (mikro i makro), jest na koji način alocirati kapital na različita moguća ulaganja. Vrlo bitna stvar kod investiranje u kapital je stopa povrata na kapital. Stopa povrata na kapital definirana je kao „neto povrat u dolarima godišnje za svaki dolar uloženog kapitala“[1]. Drugačije rečeno, stopa povrata od ulaganja u kapital je neto povrat u nekoj novčanoj jedinici za svaku tu novčanu jedinicu uloženu u kapital. Vrijeme koje treba proći prije nego što neka investicija u kapital počne donositi investitoru prinose je još jedan važan čimbenik pri odluci o alokaciji investiranja. 

„Vrijeme koje investitor u ljudski kapital treba čekati do ostvarivanja povrata najvažniji je input u procesu investiranja u ljudski kapital te je to razlogom smanjenih povrata jer s povećanjem vremena investitora raste i njegovo očekivanje za povećanim zaradama.“[2] Svi pristupi istraživanju stope povrata bilježe razliku između primanja pojedinačnih zaposlenika ili grupa zaposlenika koji se tiče njihove razine obrazovanja. Da pojednostavim, ukoliko netko uloži u dodatnu godinu obrazovanja, to će mu se vratiti u obliku višeg dohotka kasnije u životu. Iako to ne mora biti nužno točno za svakog pojedinca, za većinu će biti tako.

Ante Lauc u svojim je istraživanjima došao do zaključka kako ulaganje u ljude, odnosno u ljudski kapital daje veće povrate nego ulaganje u fizički kapital. Ovdje se nalazi slika koju ću pokušati objasniti.

Ova slika, odnosno grafikon pokazuje odnos ulaganja u ljudski i fizički kapital. Oba ulaganja daju pozitivne stope povrata, s time da ulaganje u ljudski kapital daje veće stope povrata od ulaganja u fizički kapital. Smatram kako ovaj grafikon može biti pokazatelj svakom pojedincu, ali i institucijama, u što trebaju ulagati novac, vrijeme i energiju. Kada bi više ljudi shvatilo ono što implicira ovaj grafikon, počeli bi više sredstava ulagati u znanje i obrazovanje (kako vlastito, tako i tuđe, primjerice roditelji bi ulagali više u obrazovanje svoje djece). To bi automatski vodilo do povećanja razine ljudskog kapitala u društvu, čime bi se povećala i opća rrazina blagostanja, što je jedan od načina izlaska iz današnje općedruštvene krize.

---

[1] Samuelson, P., Nordhaus, W., Ekonomija, 15. Izdanje, MATE d.o.o., Zagreb, 2000., str. 246.

[2] Požega, Ž., Crnković, B., Stopa povrata od ulaganja u ljudski i fizički kapital, Ekonomski vjesnik, No. 1-2, 2008. str. 67-73

[3] Wilson, R, Briscoe, G.: The impact of human capital on economic growth: a review, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2004., str. 29

[4]Ibid., str. 29

[5]Ibid., str. 30

Mjerenje ljudskog kapitala

U ovom postu objasnit ću načine mjerenja ljudskog kapitala. Mjerenje ljudskog kapitala smatram iznimno važnim, stoga što je ono nužno kako bi se njime moglo pravilno upravljati. No, kvantifikacija ljudskog kapitala složen je postupak, te se još uvijek nije našla metoda koja bi dala egzaktne rezultate.

Kako bi bilo moguće utvrditi značaj bilo kojeg proizvodnog faktora  u gospodarstvu neke zemlje potrebno je imati utvrđene metode njegova mjerenja. Ljudski kapital nije izravno mjerljiv, kako na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini. Umjesto eksplicitnih pokazatelja, koji izravno pokazuju određene podatke, u mjerenju ljudskog kapitala koriste se približni pokazatelji, poput dužine formalnog obrazovanja, udjela visokobrazovnog stanovništva među stanovništvom određenog područja, stope pismenosti itd.

Među mjerilima koje se najčešće koriste za mjerenje ljudskog kapitala najviše se spominje duljina vremena koju ljudi provedu u procesu formalnog obrazovanja (od osnovne škole do fakulteta). Uz to se usko veže vrsta obrazovanja i kvalifikacije koje se steknu tijekom obrazovanja. Problem s takvim mjerenjem proizlazi iz razilaženja onoga što je tijekom školovanja ispredavano i onoga što je zapravo naučeno. Iz toga se ne vidi eksplicitno ono što su učenici zaista naučili (sve od formalnog obrazovnog programa pa do osnovnih društvenih vrijednosti i stavova). Istraživanja i mjerenja razine ljudskog kapitala u velikoj većini slučajeva uzimaju samo dužinu školovanja, odnosno obrazovna postignuća (eng. educational attainment). No, nema sumnje da sama dužina obrazovanja ne predstavlja idealan pokazatelj razine ljudskog kapitala, kako na pojedinačnoj, tako i na društvenoj razini. Relevantniji pokazatelj bila bi kombinacija kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja obrazovanja. Međutim, teško je objektivno procjeniti kvalitetu obrazovanja, stoga još uvijek ne postoji standardizirani pokazatelj. Po nekim istraživanjima, koeficijent korelacije između BDP-a i kvalitete obrazovanja iznimno je visok. No, pitanje je kako mjeriti kvalitetu obrazovanja? Postoje standardizirani testovi, tzv. PISA testovi (Programme for International Student Assessment), no oni nisu prihvaćeni u svim zemljama. Upravo zbog takvih poteškoća smatram da je nužna standardizacija u mjerenju kvalitete obrazovanja, stoga što će se tako lakše moći uspoređivati rezultati među zemljama, te će biti moguće pronaći primjere najbolje prakse koji će biti uzor oblikovanju obrazovnog sustava u ostalim zemljama.

Uobičajeno razlikujemo tri faze akumulacije ljudskog kapitala:[1]

•           Akumulacija u ranom životu, znanja i vještine stječu se uglavnom neformalno, kod kuće,
•      Akumulacija ljudskog kapitala u procesu formalnog obrazovanja,
•      Akumulacija pomoću treninga na poslu.

Najviše pozornosti prilikom mjerenja ljudskog kapitala dobiva mjerenje razine obrazovanja i njegov utjecaj na output (na mikroekonomskoj i na makroekonomskoj razini), a tek potom i mjerenje zdravstvenog stanja (na individualnoj i nacionalnoj razini), kao bitan faktor razine ljudskog kapitala. Najčešće se mjeri druga faza u akumulaciji ljudskog kapitala, odnosno formalno obrazovanje, iz razloga što je to najlakši način mjerenja ljudskog kapitala. Mjerenje koristi od obrazovanja i treninga (pretežito na radnom mjestu) je vrlo kompleksno, te se može promatrati na različitim razinama i iz različitih perspektiva:[2]

1.        Na individualnoj razini – proučavanje utjecaja obrazovanja ili treninga na šanse za zapošljavanje, ili  najčešće, na zarade zaposlenika,
2.       Na organizacijskoj razini – proučavanje utjecaja obrazovanja i treninga na peformance cjelokupne organizacije,
3.       Na makroekonomskoj razini - proučavanje utjecaja obrazovanja i treninga, na produktivnost, rast outputa i zaposlenost.

---

[1] De la Fuente, A., Ciccone, A.: Human capital in a global and knowledge based economy, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2003., str. 9 (pristup 25.8.2011. na http://digital.csic.es/bitstream/10261/1819/1/56203.pdf)

[2] Wilson, R, Briscoe, G.: The impact of human capital on economic growth: a review, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2004., str. 29

Podjela ljudskog kapitala

Postoje mnogo  podjela ljudskog kapitala na njegove bitne sastavnice. Bogdanović tako dijeli ljudski kapital da dvije komponente, a to su:[1]

1.      Individualna komponenta ljudskog kapitala

2.      Socijalna (kolektivna) komponenta ljudskog kapitala

Individualna komponenta izvire iz samih pojedinaca, odnosno iz individualnih karakteristika pojdinaca (individualni kapital ili interni čimbenik efikasnosti ljudskog kapiala). Takav oblik kapitala ima znatan učinak na ekonomske učinke, jer se ljudi međusobno razlikuju po razini svojih znanja i vještina, odnosno neki ljudi imaju veću razinu ljudskog kapitala (veći učinak) od drugih, što se odražava na njihova primanja, ali i neke nematerijalne stvari, kao što je društveni položaj.

Individualni kapital dijeli se na:[2]

1.     Intelektualni kapital – mentalne sposobnosti, znanja, vještine i kompetencije stečene učenjem na koje se nadovezuje proces konvergentnog i divergentnog mišljenja (kreativnost, inovativnost i poduzetništvo),

2.      Emocionalni kapital – emocionalna inteligencija,

3.      Moralni ili etički kapital – vrednovanje ideja pravde i poštenja, kao i ponašnje prema tim načelima,

4.      Socijalni kapital – resursi dostupni u osobnim i poslovnim mrežama i preko njih,

5.     Zdravstveni kapital – radna sposobnost i potencijal na kojem počiva bilo kakav učinak; zapravo je interaktivni kompozit biološkog, psihološkog i socijalnog aspekta zdravlja,

6.  Estetski kapital – „resurs ljepote“; poboljšava socijalni i emocionalni kapital kroz poboljšanje međuljudskih kontakata i odnosa,

7.   Kapital ljubavi-altruizma – psihološki resurs oplemenjivanja ljudskih odnosa putem povjerenja, ljubavi i altruistične brige za druge.

Socijalna, ili kolektivna, komponenta ljudskog kapitala predstavlja tzv. kulturni kapital. To je zapravo eksterni čimbenik efikasnosti ljudskog kapitala. Izvire iz sustava koji okružuje ljude, odnosno društvenog sustava i okruženja u kojem živimo. Karakterističan je za određeni geografski prostor, odnosno grad, regiju, državu u kojoj ljudi žive. Dijeli se na:[3]

1.  Kulturološki nacionalni kapital – to je kulturološki kapital na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Kolokvijalno se naziva mentalitet, te je karakterističan za određeni geografski prostor, odnosno grad, regiju, državu u kojoj ljudi žive (primjerice dalmatinski, slavonski ili hrvatski, pa čak i europski mentalitet),

2.     Kapital organizacijske klime i kulture – to je zapravo kapital izveden iz organizacijskih vrijednosti. Karakterističan je za pojedinu organizaciju. Važnu ulogu u njegovu formiranju ima menadžment organizacije kroz stvaranje poticajne, tj. motivirajuće radne okoline,

3.      Kapital socijalnog sklada (kapital, socijalne, timske kohezije) – proizlazi iz jedinstvenosti i složenosti radnih odnosa unutar grupe. Organizacijski sklad pokazuje se kao ključni element organizacijske uspješnosti.

Pojedini autori drugačije dijele ljudski kapital. Ante Lauc dijeli ga na:[4]

• Moralni kapital (poštenje, emocionalna inteligencija, motivacija, odgovornost, hrabrost, toleranstnost),
• Intelektualni kapital (mentalne sposobnosti, racionalna inteligencija, znanja i vještine, kreativnost),
• Socijalni kapital (resursi u osobnim i poslovnim vezama i mrežama, sklonost timskom radu).

Prema mome mišljenju, tako definiran ljudski kapital bolje pristaje stvarnosti, pogotovo ako se promatra na makroekonomskoj razini, gdje intelektualni, moralni i socijalni kapital čine splet međuljudskih i proizvodnih odnosa prijeko potrebnih za društveno-ekonomski napredak. No, danas je najpopularnije ljudski kapital smatrati dijelom intelektualnog kapitala poduzeća. Smatram da takva klasifikacija ljudskog kapitala dobro odgovara na mikroekonomskoj razini (razini poduzeća), dok gubi svoje značenje na makroekonomskoj razini. Razlog tomu je nemogućnost promatranja nekih podvrsta intelektualnog kapitala na makroekonomskoj razini, kao što je slučaj s kapitalom klijenata.

---

[1] Bogdanović, M., Prilog teoriji ljudskog kapitala: koja svojstva radne snage treba smatrati bitnim sastavnicama ljudskog kapitala?, EKONOMIJA/ECONOMICS, vol. 15, 2008. , str. 45-82

[2] Ibid.

[3] Ibid.

[4] Požega, Ž.: Analiza utjecaja ljudskog kapitala na stupanj razvijenosti zemalja svijeta – doktorska disertacija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek, 2007., str.82

Akumulacija ljudskog kapitala

Akumulacija ljudskog kapitala složen je proces, i traje cijeli život. Smatram kako je većini ljudi nejasna cijela, zaokružena slika o stjecanju znanja i formiranju osobnog, ljudskog kapitala, odnosno kapitala znanja. Stoga ću u ovom postu pokušati pobliže objasniti taj proces.

Učenje i stjecanje raznih vještina odvija se od rođenja do smrti. Upravo zato se u razvijenim zemljama sve više naglašava koncept cjeloživotnog obrazovanja. Prema tom konceptu, učenje ne završava stjecanjem diplome, odnosno završetkom formalnog obrazovanja, već je potrebno učiti tijekom cijele karijere. Upravo je ljudski kapital i njegov razvoj okosnica tog koncepta. Svima nam je dobro poznata sintagma o društvu znanja, koja se svakodnevno provlači kroz medije. Društvo znanja zapravo predstavlja društvo s visokom razinom zalihe ljudskog kapitala.

Ljudski kapital razvija se u kontekstu:[1]

•  učenja, u okviru obitelji i brige o djeci,
• formalnog obrazovanja i treninga uključujući rano djetinjstvo, obvezno školsko obrazovanje, neobavezno stručno ili opće obrazovanje, tercijarno obrazovanje, obrazovanje odraslih itd.,
• treninga na radnom mjestu kao i učenje na poslu kroz specifične aktivnosti kao što su istraživanje i inoviranje ili sudjelovanje u raznim profesionalnim mrežama,
• neformalnog učenja na poslu i u privatnom životu.

Ljudski kapital je višeznačan pojam. Može se odnositi na neka opća znanja i vještine, poput čitanja i pisanja, a može se odnositi i na specijalizirane vještine, kao što je, primjerice, analiza financijskih izvješća. „Lundvall i Johnson (1994) klasificiraju znanje u četiri kategorije:

1.  Znati što: odnosi se na znanje o činjenicama,
2.  Znati zašto: odnosi se na znanje o principima i zakonima prirode, ljudskog uma i društva,   
3.  Znati kako: odnosi se na vještine (sposobnost uraditi nešto),
4.  Znati koga: uključuje sposobnost kooperacije i komuniciranja s različitim ljudima i  stručnjacima.“[2]

Za razliku od kapital u fizičkom obliku, ljudski kapital nalazi se u pojedincima. Njegova razina raste uporabom i iskustvom, ali  i opada nakon vremena, ukoliko se te vještine i znanja ne koriste. Healy i Sylvain kategoriziraju neke ključne vještine i osobne atribute značajne za ljudski kapital na slijedeći način:[3]       

1)  Komunikacija (uključujući znanje stranih jezika u svakoj od navedenih kategorija - slušanje, govorenje, čitanje i pisanje
2)  Računanje
3)  Intrapersonalne vještine - motivacija/ustrajnost, "učiti kako učiti", samodisciplina, sposobnost donošenja odluka na temelju relevantnog skupa etičkih vrijednosti i ciljeva u životu
4)  Interpersonalne vještine - timski rad i vodstvo
5)  Ostale vještine i atributi (relevantni za mnoga navedena područja) - sposobnost korištenja informacijsko-komunikacijske tehnologije, tacitno znanje, rješavanje problema, fizičke značajke i vještine

De la Fuente i Ciccone, iako ubrajaju zdravlje kao oblik ljudskog kapitala, veći značaj daju obrazovanju, odnosno znanju i vještinama ljudi, te ističu tri komponente ljudskog kapitala:[4]

•  Opće vještine – ovdje se ubrajaju osnovna jezična i matematička pismenost, te, u širem smislu, sposobnost procesuiranja informacija te njihove uporabe u rješavanju problema.
•  Specifične vještine – vještine koje se vežu uz korištenje i upravljanje posebnih tehnologija i proizvodnih procesa (primjerice rad s računalnim programima, popravak nekog dijela stroja, tehnika sadnje i žetve...).
• Tehničko i znanstveno znanje – odnosi se na organizirano znanje i analitičke tehnike, što može biti značajno u proizvodnji ili unaprijeđenju tehnologije

---

[1] Healy, T., Sylvain, C.,, The Well Being of Nations: The Role of Human Capital and Social Capital, OECD, 2001.

[2] Ibid., str. 19

[3] Ibid., str. 19

[4] de la Fuente, A., Ciccone, A.: Human capital in a global and knowledge based economy, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2003. (pristup 25.8.2011. na http://digital.csic.es/bitstream/10261/1819/1/56203.pdf)